Pretpovijest

Svatko tko dolazi iz daljine pomisli kako je područjem donjeg toka Save komunicirati izuzetno lako jer je sve ravnica, ne treba ništa zaobilaziti, već samo ravno probijeti putove.

 

Oni koji žive u tom kraju znaju da je to velika zabluda. Osim brojnih rijeka i rječica koje presjecaju taj prostor, on je u povijesti prije velikih melioracija bio prije svega veliko močvarište.  A u njemu carstvo hrasta. Kroz front neprekidne  hrastove prašume duljine par stotina kilometara i širine nekoliko desetaka jako se teško probijeti putove. Zato se jedino rijekama mogao organizirati promet.  A plovila na rijekana i mostovi građeni su od istog tog hrasta. Tako je hrast u širem koritu Save istovremeno i prepreka i izvor komunikacija.

Tako se i civilizacija gradnjom prvih stalnih nastambi i naselja pomicala uzvodno Savom koliko se mogao organizirati promet, a počelo je iza sredine 7. tisućljeća pr. Krista s doseljenjem prvih zemljoradnika. Njihovo ovladavanje ovim prostorom je sporo, koliko im treba za nove njive pa polako zalaze u zonu šume.

 

Ali dolaskom stočara nešto prije 4000. godine pr. Kr. šuma je velika prepreka za njihovu egzistenciju. Zato je grom njihov simbol u vidu gromovnika jer on požarom čisti prostor od hrasta i otvara livade za pašu. Tako su se u mitologiju umješali gromovnici (Zeus, Jupiter, Tor, Perun) i njihova majka koja je načešće hrast. Tehnologija je vatri dodala i metalnu sjekiru koja se prvi puta počela serijski proizvoditi odmah iza 3000. godine pr. Kr., upravo u ovom kraju.

Vinkovci, grad na rubu hrastove prašume, najstariji je kontinuirano naseljeni položaj u Europi koji je već davno zašao u 9. tisućljeće egzistencije, simbol je ovladavanja čovjeka nad šumom.

 

U Orašju na posjedu obitelji Benković, stvara se muzej posvećem egzistencijalnoj borbi hrasta za opstanak kako protiv prirodnih kataklizmi (bujice, odroni i promjene korita) tako i nesmiljenog djelovanja ljudskih ruku.

 

Tako ova dva mjesta postaju dio iste priče o hrastu i čovjeku.     

 

 

 

                                                                                             prof. dr. sc. Aleksandar  Durman